About
Galerije, potonji car i bog (293 – 311), rođen je oko 250. godine u jednom mestu u Priobalnoj Dakiji, “ne odveć daleko od Serdike”, gde je u mladosti čuvao stoku, zbog čega ga je čitavog života pratio nadimak Armentarius – Govedar. Najnoviji rezultati arheoloških istraživanja van bedema velelepne palate, koju je podigao u mestu svog rođenja i po svojoj majci nazvao Romuliana, dokazuju da je Galerijevo rodno mesto bilo veliko urbano naselje, sa mnoštvom luksuznih javnih i privatnih građevina.
Galerije je bio naočit, snažan čovek, ljubitelj dobre trpeze i izuzetno hrabar vojnik, celoga života odan svom poočimu Dioklecijanu, rodonačelniku tetrarhije, snažno vezan za zavičaj, zemljake i rođake, pre svega za majku Romulu, koja je “vatreno obožavala planinska božanstva” i bila zakleti neprijatelj hrišćana. Pretpostavlja se da je masovno pogubljenje hrišćana od strane Dioklecijana preduzeto pod Galerijevim uticajem, kao i da je četvrti i najrigorozniji Dioklecijanov edikt protiv hrišćana, donet 304. godine, u potpunosti Galerijevo delo. Manje je poznato, međutim, da je Galerije, dve godine pre čuvenog Konstantinovog Milanskog edikta iz 313. godine, 30. aprila 311. godine, izdao u Nikomediji edikt kojim je obustavljen progon hrišćana.
Dvorski kompleks kod današnjeg sela Gamzigrad opasan je jedinstvenim odbrambenim sistemom: dvostruki bedem oformljen je od ostataka starijeg utvrđenja, uklopljenog u mlađe. Galerije je mogao započeti sa izgradnjom starijeg fortifikacije tek nakon svoje velike pobede nad persijskim kraljem Narsejem, 297. godine, dok je gradnja mlađeg utvrđenja započeta 305/6. godine.
Pilastar sa predstavom tetrarha u medaljonima svedoči da je 305. godina, u kojoj je Galerije proglašen avgustom (1. maja), godina od koje možemo računati početak njene izgradnje. Ceo kompleks verovatno je trebalo da bude završen do proslave dvadesetogodišnjice Galerijeve vladavine (vicennallia) i njegovog dragovoljnog povlačenja s prestola 313. godine. Imperatorova bolest, koja je nezaustavljivo napredovala od 310. godine, preusmerila je tok izgradnje od profanog jezgra unutar bedema ka sakralnom na Maguri, a njegova smrt, 311. godine, nesumnjivo je predstavljala i smrt njegovog odnosno tetrarhijskog ideološkog koncepta.
Ikonografija ukrasa gamzigradske palate najimpresivniji je vizuelni izraz idejno-političke koncepcije tetrarhije. Podovi palate bili su zastrti impresivnim mozaicima visokog kvaliteta izrade, zidovi ukrašeni raskošnim freskama i oplatama od skupocenog kamena, niše ispunjene skulpturama izrađenim od retkog i teško obradivog kamena, kakav je recimo crveni porfir, što je sve zaloga večnosti. Uz Herkula, mitskog heroja sa kojim se poistovetio, Galerije je naročitu pažnju ukazivao Dionisu, iskoristivši mit o njemu kao potku za mit o sebi i svojoj božanskoj majci. Celokupan ukras Romulijane, kao i ukras careve prestone palate u Solunu, u znaku je ovog večno mladog boga, koji uvek iznova vaskrsava. Impresivni materijalni dokazi dvostruke apoteoze, Galerijeve i Romuline, otkriveni su na brdu Magura, udaljenom oko 1 km od glavne kapije Romulijane. Poput Dionisa i njegove majke Semele, koji su se pridružili bogovima na Olimpu nakon Dionisove trijumfalne ekspedicije u Indiju, Galerije – Novi Dionis – i njegova majka Romula, uzdigli su se u nebo sa vrha Magure.
Mozaički tepisi kojima su bili zastrti podovi Galerijeve zadužbine, na prvom mestu paneli koji prikazuju Dionisa na gozbi, Venatore i Lavirint, na svojevrstan način pružaju potporu istoj ideji. Poput arhitektonskih elemenata i skulpture, ali mnogo životnije, oni ispredaju priču o božanskom Galeriju, predstavljajući najmoćniji segment predimenzionirane i detaljima prezasićene scenografije, urađene za predstavu o kosmičkom poreklu jedne ideologije. Dionisu – Galeriju, nosiocu glavne uloge, podređena je celokupno uređenje scene, na kojoj je mozaička predstava boga Dionisa esencija celokupne arhitektonske i dekorativne koncepcije Romulijane: divinizirani čovek uplovljava u sfere besmrtnika.
Zajedno sa jedinstvenim i krajnje neracionalno izvedenim odbrambenim sistemom, svi dekorativni elementi Galerijeve gamzigradske palate, ako zanemarimo neospornu lepotu kojima neki od njih plene, nameću se upravo svojom prenaglašenošću. I upravo to preterano potenciranje moći, taj gotovo zagušujući osećaj sveprisutne i ograničavajuće sile, navodi nas na zaključak da, čak i da njegovo biološko vreme nije isteklo, Galerijevo “ideološko” vreme je svakako neumitno isticalo.
Tekst priredila:
mr Maja Živić, kustos arheolog